Karota ludens

Svaku večer nego što me preplavi umor, na sekundu me obuzme neki nedefiniran osjećaj, gotovo pubertetski, nešto što kasnije izdefiniram kao osjećaj od nekad. Ne znam što to "nekad" znači, ne znam ni u koje razdoblje života spada, ali dobro je. Sekunda svaku večer, prikrade mi se, ne prepoznamo se u prvi tren, samo me preplavi neka luda kombinacija tog nedefiniranog "nekad". Ne, nije nostalgija, nije sreća, nije tuga, nije znatiželja... jednostavno je neki "nekad".

Ne znam jesam li ga ikad objavljivala na ovom sajtu, ali mislim da je sada pravo vrijeme da se suočim s ovim stripom. Govori o nekom davnom raspadajućem trenutku. A ni Glory box više ne boli. Vrijeme je da napravim mjesta novim stvarima. Pa i samokritici :)

Glazbenu pozadinu, naravno, znate.

Klasicno aždajstvo zahtijevalo bi da imam dvije ili tri glave. Suvremena medicina bi mi ih mogla omogućiti jednostavnim kloniranjem, ali bojim se da ne bi bilo očekivane koristi. Morala bih slušati svoje misli uduplo, a nisam sigurna da bih to ikome poželjela. Malo su kaotične i trebalo bi im generalno pospremanje, a ja nemam dobar klasifikacijski sustav. I zaboravljala bih dvostruko više, i to, dam se kladit, iste stvari koje zaboravljam i sada i onda bi se ljudi još više ljutili na mene jer imam čak dvije glave s kojima sam mogla zapamtiti što sam već morala zapamtiti. Čak i ona ideja da bi mogle biti dobre kod migrena ili mamurluka otpada jer logično isključujem opciju da bi me bolila samo jedna i uključujem vjerojatniju opciju da bi me bolile obje, ili sve tri, ili devet. Trebalo bi promijeniti želju u bivanje Krytenom (ovo nije eufemizam za kretena kao karakternu osobinu), ali on nije ni izbliza tako kul kao Hidra. Tagam ovo pod obrazovanje, karijeru i znanost i vraćam se pisanju svog seminarskog rada koristeći samo ovu jednu jadnu glavu. Valjda će biti dostatna.

Ljudi se boje svakakvih izmišljenih gluposti. I ne mogu spavati nakon hororaca. Moj bivši je živio na rubu šume i nakon odgledanog Egzorcista nije htio otići na wc jer je prozor gledao na šumu, a u kupaonici je tinjala žarulja. Urnebes. E, i jednom je vrištao zbog pauka. A ja sam kao hrabra i ne bojim se ničega. Jest da dobijem živčani slom kad vidim skakavca, ali to nije strah nego štajaznam, gadljivost. I na stonoge isto pošizim, ali opet, to mi je u rangu pucketanja noktima, aktivnosti omiljene nekim mnogim ženama zbog koje izlazim iz tramvaja jer im ne mogu baš opalit pljusku samo zato što meni to smeta. I kao, kul sam, ne bojim se ni vukodlaka ni vampira ni paukova ni morskih pasa u dubini ni strašnih fimova (Rosemaryna beba je uvrnuta pričica o majčinskoj ljubavi, a Krug pomalo morbidna suvremena bajka). Ou jea, kul sam. Ja faca.

I onda skužim.

Jedan. Paranoičan strah da ću nekad dok se budem vraćala doma naletjeti na lisicu. Dajte, pa nije to tako nemoguće, živim na brdu, tu ima svega, lasica i ježeva, a i susjeda je jednom vidjela jazavca u svom dvorištu. Da, da - jazavca, a ne jazavčara. Osim toga, sestra mi je jednom uočila lisicu kako kopa po kanti. Mislim da bi mi se srce sledilo od užasa, a noge poprimile oblik gepardovih i bez problema bih razvila brzinu od 80 khm. Bez srca, dakako, ono bi ostalo tamo negdje kod lisice i kod kante. "Lisica u gradu = bijesna lisica." A bijesne su umiljate. Zamišljam, o užasa, kako vezujem bicikl za ogradu i to riđo umiljato čudo mi se keseći dolazi muvat oko nogu. Kosa mi se diže na glavi dok ovo tipkam.

Dva. Štakor. Ne bilo kakav štakor jer su štakori u prirodi skroz simpatični miševi koji doduše mogu narasti do veličine mačke. Jest da prenose kugu i raznorazne druge boleštine, ali u osnovi, jedina razlika između njih i golubova je što prvi grizu, a potonji lete. Iz meni neshvatljivih razloga, ljudi nekako vole golubove, a ne vole štakore. Nego, vratimo se na temu, dakle, ne bilo kakav štakor nego onaj koji uđe u kuću. Susjedi (ne ovoj s jazavcem nego drugoj) je u stan ušao štakor kroz kanalizaciju. Žena živi na drugom katu. A mi smo u prizemlju. Što bi štakoru bilo teško dogegati se do moje prizemne kanalizacije? I ugristi me za pi* dok sjedim na wc-u? Da postavim mrežicu na zahod? Da preventivno povučem vodu da ga tih nekoliko litara odnese malo dublje ako se već u trenutku kad ja moram na wc lola odluči uspinjati cijevima?

Uglavnom, ničeg se ne bojim. Ja, faca. Moš mislit.

Ovdje sada ide neka psovka, ali kako sam ja pristojno celjade, ostavljam vam je na mastu. Ako zelite biti konstruktivni, ostavite mi instrukcije kako da to maknem.

Drugog veljače padao je snijeg na Mosoru, a gospođica K. se u školi pojavila u kratkim hlačicama za što se kasnije ispostavilo da je kobna greška jer je psihopat iz fizike odlučio da je, umjesto na maturu, pošalje na popravni. Što se događalo trećeg ožujka, nemam pojma.

Postoji jedna ljudska osobina koja me strahovito zivcira. Dosla sam do zakljucka da zivcira iskljucivo i jedino mene jer ne postoji naziv za nju, a nema bas ni rjecnika kojim bih je opisala. To bi bilo nesto izmedju bahatosti i sveznajucosti umotano u navodnu dobrohotnost. Ne podnosim tu osobinu, ne podnosim u toj mjeri da me, evo, potice da napisem post nakon vise od pola godine. Mozda nije osobina, mozda je stvar u pogledu, u tonu glasa? Ne, ne; manifestira se u gestama, ali nije gesta, stvar je karaktera. Mrzim to. I mrzim sto ne mogu tocno reci sto to mrzim.

Kruska i ja sinoc na izlasku u grad:

- na ovom mistu na ulici se uvijek zapletem u paucinu
- i ja isto
- nije mi jasno kako, pa prilicno je prometno. mora da tu zivi neki mrkodolski pauk
- eto, i zato se ja ljutim, ti skroz normalno spominjes mrkodolskog pauka, a meni nitko ne viruje kad kazem da postoje vukodlaci
- ali to je skroz drugacije, za mene mrkodolski pauk postoji u mitoloskom vremenu koje nije isto kao i nase. kuzis, on ti dodje nesto kao isus krist

moi: zasto mi gmail sve spamove salje od mene same? kao da sam ja glupa pa se ne sican da nisam sebi poslala mail "my thoughts about your problem"
maja: hihihi
moi: mozda mi signalizira da imam multiple personality disorder
maja: možda si zapravo jesi slala te mejlove?
moi: kuzis ti to

Poznaje me bolje od mene same. Nekidan mi je pod sponzorirane linkove nudio sociologiju, kako zaraditi novac i kako skinuti celulit. Kako me cita. Jel da se onda zabrinem sto mi u zadnje vrijeme nudi audio Bibliju, usluge detektivske agencije i kalendar djecjih imena?

Zabila sam se u dno knjiznice s Jodorowskim i Moebiusom, na pod, jer mi je bilo neugodno citati strip medju studentima koji strebaju za ispite, a i htjela sam izbjeci poglede cudoredne starcadi dok se cerekam seksualnim dozivljajima profesora Mangela. Za one koji ne znaju, radi o profesoru filozofije koji napumpa svoju studenticu Elizabetu u bazilici Presvetoga srca na Monmartreu koja je od tog trenutka uvjerena da je buduca majka Ivana Krstitelja. Kao sto ce se pokazati u ostatku posta, arhitektura i ludost se ocito vole. Elizabeta zatim Mangelu aka Zahariji dovuce bivseg narkomana koji je brije da je sveti Josip te svi zajedno iz ludnice otimaju djevicu Mariju, kci sefa kolumbijskog narkokartela. Sljedecih stotinjak stranica ih malo naganja policija, malo narkomafija, a u medjuvremenu djevica Marija u sebi rastoci bebu Krista i sjedini se s njim u lik Isuse..

...i kao da sama radnja stripa nije dovoljno blesnuta, nekoliko metara iza mene odvijala se tribina o Hermanu Bolleu. Tribinu je vodio moj nekadasnji profesor, ishlapjeli mediokritet uvjeren u svoju strucnost u svemu cega se dotakao i jedna od najvecih blamaza hrvatske akademske zajednice koja je takvoj njusci dodijelila doktorsku titulu. Taj mi je covjek priustio nekoliko sati vristanja od smijeha nad najnepismenijom i najnestrucnijom knjigom koju sam imala prilike procitati, a u kojoj se, u skladu s njegovom personom radi o svemu i ni o cemu. Da biste bolje shvatili o cemu pisem, donosim citat iz poglavlja o neugodnim cuvstvima iz njegove knjige (btw, stranica na kojoj se nalazi je zguzvana jer smo kolega i ja plakali od smijeha nad njom dok smo spremali ispit pa se izvitoperila od suza, kunem se):

Dakle, taj je genijalac danas na tribinu dovukao jos jednog genijalca iz svoje sekte ludjaka i komunikologa, nekakvog arhitekta sa zescim problemom struje svijesti koji je jedva dovrsavao zapocete recenice, a drobio je sve i svasta, i sad mi je zao sto nisam zapisivala te teze jer ih zbilja ne mogu ponoviti. Reci cu samo da mi je najdrazi trenutak veceri bila usporedba Bolleove arhitekture s arhitekturom Velimira Neidharta i tom prilikom je arhitekt u nekoliko navrata (prvi put sam mislila da krivo cujem!) istaknuo fizicku slicnost dvojice arhitekata kako bi potvrdio tezu da eto, slicni ljudi slicno projektiraju. Pogled mi je pao na kadar u kojem Isusa drzi govor na Posljednjoj veceri, a profesor Mangel u jednoj jedinoj misli sumira sve sto mi je prolazilo kroz glavu: ZIVJELA ZGARAVICA OD SHIZOFRENIH TRABUNJANJA. Jos malo komunikologije za kraj (Kruska je ovo maloprije izrazajno citala, valjale smo se po podu od smijeha): Tko treba lude gljive kad ima - ovo?